Prajedno
Kad odvodiš me vodi što iz golog kama provire,
Sva čudolikost saočenja sa gubilištem svojim
K'o sakrament tajni u mene svjetlonosno ponire
I tim padom bivam stvaran, dragocjenje da satvorim.
I u mističnoj ekstazi sve od Gulivera sv'jesti
Dolazim gdje uzrok je za svaku ovu fragmentarnost
I padajuć' u neznanost emaniram gdje ću sresti
Jedino Jedno- ni moguće, ni prostovremenu stvarnost.
Taj nastanak Uma i od uma slobođene Duše
Dubinska je opsada bastiona svih iskustava –
Paleopsiha kojom priučena čula se ruše
I opkrvljena divljenjem, divlja Ljubav iskrsava.
Tu ljudi smo bez prošlosti, jer iz prošlosti je vr'jedno
Jedino što Pra je i neznanim čijim tek smo D'jelom.
Hramovi
U svim tim olujnim zemljama razrušenih hramova,
Ne znam kako trag si nalaziš – kad od zemlje rodom nisi;
Vanolujna i vanvremena – Ti si čedo Kosmosa,
Pa i patnja tvoja pustinjska samo je u primisli.
Ti zaista podarena si kristaličnom Čistotom,
I nužna tek je kiša kosmička s nje da venom spere,
I kad dozvoliš Vječnosti da postane ti umotvor,
Bez puta na Istok, Istok prinijeće ti bisere.
Ja posvojiću i tvoje sve odbačene plodove,
Oni već su dojenčad divna sublimne neke muze,
Ovladan dodirom Duha, na dodir da te obiknem,
I urađaćemo snova, sve što suha zemlja uzme.
Ti ne sm'ješ razgonjena bivati rušilaštvom svjetine,
Jer hramove srušene ipak ne napuštaju Svetinje.
Polarno sunce
Jednom kad zamrknu se i nadzemaljskih istina sjaji
I kad čitav kolaž galaktičkih dubina osvane
u sumračju, kom sv'jet se kikoće, a sumračje taji
vlastito od sv'jeta; tada će tek tako da sustane
i priroda divovska u tvome oku – No svitanje
u koje sve je zavejano, i rudokopi tuge,
ritam tvoga jecanja prevraćivaće u pjevanje
i duša će nazr'jeti šta čula t'jela samo slute;
I sva groboljuba grudobolja i okus joj taj slan,
kojem prepuštaš se stihijski k'o snu koji je buđen,
doploviće te Istini da smrt je veličanstven san,
pred kojim moraćeš da iskapiš svo polarno sunce.
Prigrli pred njim i more, pred tobom što će hroptati
I kristal divnog uma, kojim duša će kikotati.
Lavirint unatrag
Čisteći sa uzručja svoga glibove zemalja svih,
što kolonije stadoše nam za življenja nam znana,
Mi gledamo sebe kako osjećamo razdjela cik,
i proliptalu krv sa r'ječištem gordim dok se stapa.
I ne pamtimo kada sa sobom smo se rukovali,
pružajući ruke što dalji međ' nekim će drobiti,
Ni kada smo to znali, a da nismo dušom strahovali,
kakva sve to lica iz naših lica će se roditi.
I sav taj simulakrum zaboravljenih putovanja,
za sobom lista r'ječi, što po njima me razaznaješ,
No ono što se zamelo pod mjesečevu prašinu,
je bistra intuicija kom spoznajem da saznaješ
Da ovo više nije pjesma, sa značenjem nekim znanju nam srodnom -
Ovo je lavirint unatrag, kojim želim da meandrujem s tobom!
Grafika Dea Kisić
